Počelo je općenarodno veselje: problemi oko zubića. Tj. ne bih to nazvala problemima, već uobičajenim tijekom razvoja djeteta, ali da, svakog novopečenog roditelja blago šokira kad dijete iskoči iz uobičajene kolotečine, a vi se morate domišljati što je tome razlog. Muž i ja smo debelo razmaženi roditelji, jer nam dijete spava po cijelu noć, a kad ne spava, smiješi se svijetu oko sebe. Noćno nespavanje je prije iznimka nego pravilo, za razliku od mnoge druge djece, pa naravno da se izbezumimo kad moramo dežurati do npr. četiri ujutro, kao neku večer. Tj. ja i moja mama se izbezumimo, jer se nas dvije izmjenjujemo u pokušajima uspavljivanja, a muž sve to uglavnom uredno prespava. A da su u pitanju zubi, pretpostavljamo jer se mršti kad mu opipavamo desni, pogotovo gore, a navečer zadnjih dana odbija i bočicu, tj. gura je u kutove usana gdje mu je lakše žvakati je. Bebači uglavnom prvo dobiju donje dvije jedinice, ali kod manjeg postotka djece događa se da prvo izbiju gornje jedinice. 

Preksinoć smo, prema savjetu dr, preventivno prije spavanja dali malo Lupocet sirupa, nakon čega je popio punu bočicu mlijeka i noć je prošla relativno mirno, uz samo jedno buđenje negdje oko 2 ujutro, a za ubuduće smo se naoružali Dentinox - N gelom, koji u sebi sadrži i mrvicu lokalnog anestetika. Ipak, valjda smo ga kasno aplicirali, jer ni sinoć nije htio bocu, ali je zato sisao. Buđenja su bila oko 3 i pol i jutros u 6 i pol. Očekivala sam i više, pa sam zato sinoć u krevetu priklala jednog čokoladnog Djeda mraza da mi da snage. 

Ovih dana u Konzumu traje rasprodaja istih, djedica od 40 grama za kunu. A rješavaju se i Kraševih čokoladnih bananica za istu cijenu, jer će se iste odsad prodavati u novoj ambalaži i mrvicu veće. Tako si svaki dan kupim bananicu-dvije da zasladim dan, a djedice sam pokupovala u nedjelju, lijepo sam vrećicu istih uručila mužu i zaželjela mu sretnu Novu godinu, što mu je, naravno, izmamilo osmijeh na lice. A moja trenutno omiljena kupovna slastica su rum-kokos čokoladne kuglice. Uzmem nekoliko njih i polako ih rastapam u ustima, uživam u slatkoći čokolade i kokosa sve dok ne zgrizem kapsulu s rumom i dok me ne ožeže. Time se bavim u onim svetim trenucima kad konačno legnem u krevet. S lijeve strane mi muž hrče, s desne strane dječji krevetić u kojem dijete u snu tu i tamo zacvili. A ispred mene TV. Eeeee, tu su mi se kriteriji posve srozali. Kod mene trudnički Alzheimer nije bio mit, a nekako se to proteglo i na razdoblje nakon poroda. Sad mi mozak uglavnom funkcionira samo za jedno: odgoj djeteta. A ostalo: mani me se teških tema. Zato okrenem na E! kanal i gledam celebrity i wannabe celebrity gluparije. Baš je neku večer bila emisija o plastičnoj kirurgiji i tri žene ovisne o istoj. Jedna je znala što radi i ispala stvarno super, ali druge dvije, ajme, majko mila! Prava čudovišta! Nisu jedine, hrpa ih je koje su inače izgledale sasvim zgodno, ali zbog svog iskrivljenog pogleda na sebe, odlučile su se podvrgnuti operacijama koje su ih na kraju pretvorile u plastične lutke. Mislim, u redu mi je ispraviti neki baš jako izraženi nedostatak zbog kojih čovjek baš nije prihvaćen u svakodnevnom životu, tipa zečje usne, spojenih prstiju, smanjivanja prevelikih grudiju, i slično što sam viđala da se radi, ali ti neki zahvati graniče s ludošću, pogotovo oni gdje ljudi žele pošto-poto nalikovati zvijezdi kojoj se dive. Ili nekoj životinji - postoje ljudi koji se operiraju da bi bili nalik tigru ili lavu. 

Još jedan od ozbiljnijih poslova kojima se moram posvetiti jest dresura muža. Super je on, moram priznati, samo se previše boji upustiti se u svakodnevnu brigu oko djeteta. Pričuvat će ga nakratko, odnedavno ga navečer hrani mliječnom kašicom, ali mijenjanje pelena, neka osnovna znanja i slično, e to izbjegava jer misli da se ne bi snašao. Forsiram ga da mora vježbati kako bi što bolje hendlao dijete. Preksinoć sam na njegovu stranu kreveta stavila onu knjigu koju smo dobili u ljekarni u paketu Sretna beba - "Moja prva godina". Nadam se da će je pročitati barem prije nego naš Marko navrši dvije godine i poduzeti neke akcije. Da se sve ne svede na to da prođe kraj Marka, nasmije mu se, pljune u ruku i zaliže mu frizuru u stilu Hitlerjugenda. I da razgovara malo više sa mnom o djeci, njihovom razvoju i problemima, jer čim nešto iskrsne, on se meni iza leđa posavjetuje s nekim drugim i onda mi iznese rješenje koje ja već znam. Znam da on to radi u najboljoj namjeri, ali me svejedno živcira. Ako može napredovati kao suprug i otac, zašto ne bih ustrajala na tome?

I za kraj, nešto po Markovom izboru :

Obožavam oluje. Ispunjavaju me divljenjem i strahopoštovanjem, i za moj ukus prerijetko se događaju, stvarno odavno nije bilo poštene grmljavine, barem u mojoj blizini, za ostatak županije ne garantiram. Sinoć se odjednom podigao jak vjetar i razbacao sve što je mogao po našem dvorištu i balkonu, nekoliko puta je zagrmjelo i počela je padati tuča. Tada to nismo znali, ali kasnije smo doznali da je nedaleko nas harala pijavica. 

Sad za to više nemam toliko vremena, niti mi se zimi da izaći iz toplog kreveta, ali nekoć sam svaki put kad je sijevalo stajala na prozoru, i ako ne bi bilo kiše, pokušavala uloviti munju fotićem. Oni koji su me nekoć pratili na blogu i na portalu Javno već su to vidjeli, ali evo za nove, best of mojih munjolova... 

Nakon dosad relativno tople zime, i mi smo na krajnjem jugu dočekali ovu nordijsku hladnu frontu. Pravi užitak, navala svježeg, hladnog zraka koji reže pluća, a bez neugodnog vjetra. Jučer i danas sam s guštom prošetala. Dijete sam ipak samo nakratko, na 15-20 minuta izvela, nisam baš bila sigurna koliko ga smijem izložiti. 

Nakon čitavog tjedna večernje nervoze, malo-pomalo smo se uspjeli ukalupiti u novu šemu. Marko je sebi odlučio pomaknuti večernji obrok na kasnije vrijeme, jer se preko dana dobro najede, što mlijeka, što kašica, tako da se za zadnju bocu tog dana budi negdje oko 22:30 - 23 sata, onda cicanje dok ne zaspi i ujutro opet cicanje. Dakle, dijete evoluiralo, a može biti da je to i onaj skok sa 6 mjeseci, kad bebe same sebi poslože kako žele da im bude. 

Nedavno sam gledala neke stare fotografije, između ostalog i svoje sobe, koja je bila ispunjena posterima, a sinoć sam, vrteći tv programe, stigla i do RTL-a, na kojem se prikazivao drugi dio Američkog ninje. Glavni glumac tog filma, Michael Dudikoff, bio je najzastupljeniji na mom zidu. Postere sam uglavnom odavno skinula, posljednje tek prošle godine, ali od 2003., otkad imam kompjutor i pristup internetu, klasične postere zamijenili su kompjutorski wallpaperi i skupljanje slika tih nekih zgodnih, poznatih faca. I nisam jedina, dakle, i na tom se polju dogodila evolucija. 

Za uspomenu, evo mog "zida" i ovdje:

Danas grizem, a da nemam pojma što mi je, tj. zašto sam nervozna. Tim više što mi se danas uglavnom išlo niz dlaku: pustili su me da spavam dokasna (mda, sad mi je palo na pamet da je i u tome dio problema, malac nije stigao jutros isprazniti drugu ciku kako treba, pa je kasnije malo boljelo), a za ručak je muž ispekao fantastičnu krumpirušu. Za večeru ćemo ispeći pizzu, ostalo nam je sastojaka od jučer, pa da ne propadnu. Ali nedjelja je, pomalo je dosadno, vrijeme je hladno i nije baš za šetnju. Plus što mi nekako danas ne leži ni mužev smisao za humor, a stalno me podbada. Kad ga prostrijelim pogledom i dignem nos, ispriča se, ali ni to baš ne podiže raspoloženje. 

Tako bih rado bila otišla van i prošetala, ali ne da mi se samoj. Dijete ne bih po ovoj hladnoći vukla van, tim više što je bilo vjetra, da je bilo tiho, onda OK. Baš mi nedostaje pas, tim više što je u ovom mom naselju lakše i sigurnije prošetati psa nego kolica s djetetom, jer kroz cijelo naselje prolazi cesta, a nogostupa ima tek tu i tamo. A ostale ulice kroz naselje su pune stepenica. 

Noćas sam sanjala da sam otputovala nekamo i vratila se s dva psa, njemačkim ovčarom i velikom crnom pudlom. Pudlu baš i želim, mada ne bih crnu, jer crno privlači sunce, pa se bojim da bi joj ljeti ovdje bilo i pretoplo, radije sivu, bijelu ili boje breskve. A mrzim kad mi ljudi kažu da što će mi pas kad imam dijete, kao da je jedno zamjena za drugo. E, pa kod mene nije, pas mi nikad nije bio dijete, bio je pas i živio je kao bubreg u loju jer je postojalo znanje i razumijevanje njegovih potreba, pa samim tim i kvalitetan suživot s nama. 

Pudla je, uz staforde i pit bullove, pas kojeg obilježava najviše ljudskih predrasuda. Za ove druge dvije pasmine pogrešno se smatra da su krvožedne i da će napasti sve što vide, a pudle su pak psi za stare bakice i pedere koji ih vole lickati, češljati i praviti im frizure. E, pa, daleko od istine. Istina je da se na izložbama pudle prikazuju s frizurama koje su teške za održavanje i koje se velikoj većini psetoljubaca ne sviđaju. No, pudle spadaju u sam vrh pseće inteligencije, zajedno s border collijima i njemačkim ovčarima, ali za razliku od druge dvije pasmine, ne traže rad da bi bile ispunjene, koliko ljudsko društvo. Nekad se za njih kaže da su ljudi u psećem obličju. 

Nadam se da će jednog dana ovakva jedna doći k nama i uljepšavati nam život:

Nije me bilo nekoliko dana, malo sam se ulijenila za pisati, bilo je proteklih dana dosta zabave, ali i poneka briga. U subotu sam bila na jednom lijepom vjenčanju. Vjenčanja volim, i plakala sam na svakom osim na svome (na svome sam bila mrtva-hladna), ali svadbe baš i ne volim, to su uglavnom samo kič parade, a i nije to moj tip zabave. Uglavnom, prošle subote se udala jedna cura iz mog sela. Iako je familija dobrostojeća i mogli su održati vjenčanje i unutar gradskih zidina kao mnogi koji žele biti viđeni i zapamćeni, mlada je odlučila u novi život otići iz naše crkvice, inače više od 1000 godina stare. Trebalo se boriti svim oružjem protiv sadašnjeg svećenika kako bi naše mladenke izgovorile "da"  u crkvi u kojoj su i krštene, jer to nije župna crkva, ali eto, od 2005. naovamo, sve smo se udale u našem Sv. Stjepanu.

Nedjelja je bila rezervirana za posjet svekru i svekrvi. Marko je bio dobro raspoložen i cijeli dan se svima smijao, što mi je baš bilo drago, jer se prošli put rasplakao kad je vidio sveki s naočalama. Popodne ga je posjetila i njegova mala rodica, a cijela gungula nedjelje uzrokovala je da je tog dana posve poremetio svoju rutinu i da je noć bila grozna, stalno se budio, kenjkao i tražio cicu, I eto, sinoć je bila četvrta noć za redom da ne spava kako treba, tj. da naša večernja rutina ne šljaka kao inače. I spava mi se za poludjeti. Da, razmažena sam jer sam navikla da mi dijete spava cijelu noć, i onda ujutro nakon dojenja još koji sat, obično do 10. Vidjet ćemo kako će večeras biti. Najviše od svega šizim na muža jer on uredno prespava sve moje muke: ustajanje, prošetavanje po sobi s malim u naručju, pokušaj lijeganja i uspavljivanja cicom, jedna cica, druga cica, pa kad neće nijednu i počne kmeziti opet ustajanje i šetanje. A on hrče li ga hrče. 

Proteklog me vikenda malo zatekla i mogućnost nove trudnoće. A taman sam počela uživati, stigao ciklus pa s njime i uobičajeni hormoni, želja za seksom (s novim poletom, jer sam otkrila da više ne boli, valjda je konačno sve ono šivano došlo na svoje). Mjesečnica kasnila, a pojavila se i bol u donjem dijelu leđa koja mi je prije godinu i nešto bila prvi signal da nešto nije kako treba, tj. da je moguće da sam trudna. U ponedjeljak trk u ljekarnu, kupiti test (opelješilo me, test kojeg sam kupila prije godinu i dva mjeseca sad je 10 kn skuplji), trk doma piškiti i rezultat negativan. Čak sam se malo i razočarala. Jest da mi je sinčić tek navršio šest mjeseci i da bi bilo bolje prvo njega malo podići na noge, a onda ići na drugo dijete, ali nekako mi nije bila mrska pomisao na novu trudnoću i novu bebicu. Pogotovo nakon što sam tijekom ovih slabo prospavanih noći gledala onaj film 9 mjeseci i opet sve proživljavala u sebi. 

Našlo se vremena i da iskoristim jedan lijepi dan i odem u posjet susjednoj državi. Baka servis je odradio svoje, a za nagradu baka je dobila Opium. Nažalost, onaj zamjenski. Za pravi ipak nemam solada. Sebi sam kupila parfeme u tipu Naomagica i Organze, a doma sam još dovukla krumpiruše, bureka od sira i tahan halve, čemu se posebno obradovao moj muž. Malo sam pronjuškala i po cijenama bebi kašica i pelena, ali nisam ništa kupovala, jer su cijene iste, pa čak i više nego kod nas. U jednom su dućanu kašice skuplje čak 2 kune nego kod nas. Žao mi je jedino što nisam kupila kadicu za kupanje, ali nismo imali dovoljno kapaciteta u autu, možda neki drugi put.

A sad je vrijeme da se malo pozabavim s mojim malim Markom. Sutra ću se malo pozabaviti blogovima koje pratim, a dotad, buenas noches!

Na Staru se godinu tradicionalno održavaju mise zahvalnice za sve dobro u protekloj godini. Nije uobičajeno, ali iskoristit ću ovaj medijski prostor da zahvalim za sve ono dobro što mi se dogodilo. Ići ću nekim kronološkim redom, a ne po važnosti.

Ali, prije svega, velika pokuda. Dragi Bože, zašto si mi oduzeo mog vjernog prijatelja i zaštitnika, moje prekrasno pseto koje, doduše, jest gricnulo par ljudi, ali definitivno nije zaslužio da umre relativno mlad od tako teške bolesti? Veselila sam se kako će mi dijete odrastati s njim, a Ti si mi srušio snove i otrgnuo komadić srca koje još nije zacijelilo čak ni nakon više od devet mjeseci. I pun mi je kufer onih koji govore da što će mi pas kad imam dijete da se s njim zabavljam, a ne razumiju da je to posve drugačija ljubav i posve drugačija potreba. Pas i dijete nisu isto, barem što se mene tiče, ali mogu savršeno funkcionirati zajedno, ako roditelji znaju što rade.

S druge strane, dao si mi divnog muža da me utješi i da organizira da se mog psa ukopa na lijepom mjestu. Čovjeka koji je od glave do pete po mojoj mjeri, visok, crn, zgodan, čupav, sa smislom sa humor, majstora za sve, od sitnih popravaka do kuhanja. Čovjeka koji me voli i pazi, koji mi je i ljubavnik i najbolji prijatelj, s kojim se smijem i plačem, ovisno o prilici u kojoj smo se zatekli. Bila sam sigurna da nikad neću naći svoju srodnu dušu i gotovo sam se pomirila s tim, a onda si ga Ti bacio pred mene kao grom iz vedra neba i usrećio me do daske.

Hvala Ti i na predivnom vjenčanju iz snova. I na tome što je muževa tetka vrsna šnajderica, i njezin je vjenčani poklon bila moja vjenčanica, prekrasna bež haljina u renesansnom stilu. Izgledala sam savršeno, dogodio se čak i onaj „wow“ efekt kad me dragi pred samo vjenčanje vidio tip-top sređenu i jedva me prepoznao. A mislila sam da će biti nemoguće srediti me toliko da bar ličim na čeljade. Jest da je ovo malo bezobrazno i da taština izviruje iz svakog kutka, ali Ti opraštaš takve sitne grijehe, kako čujem.

Hvala Ti na muževim roditeljima koji nam se ne petljaju puno u život, a koji su nam dali mnogo, za dijete su kupili sve, od A do Ž, i opremu i odjeću. A svekar je uz to uvijek pri ruci kad me treba nekamo odvesti, bilo to s djetetom do pedijatra ili u malo veću kupovinu.

Hvala Ti i na tome što je mužev najbolji prijatelj, koji nam je bio i vjenčani kum, vrstan ginekolog koji je otpočetka pratio moju trudnoću i bio mi na porodu. Trudnoću sam izdržala bez većih problema i tegoba, te do zadnjeg dana bila aktivna, što šetnja, što plivanje. Nije Ti baš bilo u redu što si mi u trudnoći omrznuo čokoladu (piletinu i mozzarellu opraštam bez problema), ali evo, sve se vraća na svoje. Još samo da se smiluješ i vratiš mi hormone na normalu, jer mi kosa užasno ispada, još malo i ostat ću bez nje.

Hvala Ti i što sam progurala svoj najveći ovogodišnji strah: porod. Mada, nisi baš morao staviti drip na najjače. I možda da je bilo malo manje rezanja i šivanja, znaš da nisam ljubitelj ručnih radova, pogotovo ne onih koji se izvode na meni.

Hvala Ti na divnom i dobrom djetetu koje je moju sreću povećalo do neslućenih razmjera. Žao mi je samo da nisi tako milostiv prema svima: moji se poznanici ovih dana vraćaju kući iz rodilišta praznih ruku. Mogu zamisliti i osjetiti samo djelić tuge i boli kojima su oni sada preplavljeni. I malo se ljutim na Tebe, iako vjerujem da će to djetešce biti novi anđeo koji će Ti praviti društvo.

Hvala Ti na mojoj mami koja mi pomaže nositi se s majčinskim dužnostima i brinuti se za malenog. Nemoj se ljutiti što ću i nju morati malo dresirati, tek toliko da shvati da odluke o djetetu moram donositi ja, a ne ona.

Bože, hvala Ti i na novim slušnim aparatima. Super su, sad čujem štošta što prije nisam, a nadasve glasovne mogućnosti mog sinčića. Ipak, mogao si učiniti da ti aparati baš i ne budu tako skupi. Ili da HZZO u potpunosti pokrije njihove troškove, a ne samo pola.

Hvala Ti što si pazio da ove godine ne oskudijevamo ni u čemu. Nismo bili ni gladni i žedni. Jest da smo imali prilično neplaniranih izdataka i da će nam to s Nove godine polako dolaziti na naplatu, ali izdržat ćemo. Ipak, ne bi bilo loše da dobijemo kakvu lovu sa strane. Poslala sam nekoliko kuverata Dukatu i Zvijezdi, pa ako možeš što učiniti po tom pitanju, bilo bi dobro.

Ako izostavimo sitne tegobe poput prehlada i kiseline u želucu, ove smo godine svi bili zdravi. Molim Te da tako i ostane.

I neka i drugima bude kako zaslužuju i žele. A neka i malo mira u svijetu, ako misliš da se to može izvesti.

Lijep pozdrav! ( ili možda Hvaljen Isus, ne znam kako se vi gore pozdravljate)

Surefire

Dvoumim se, ne, troumim, kamo otići na doček Nove godine. Hoću li je dočekati u dnevnoj ili spavaćoj sobi? Ili možda ispred kuće, gledajući vatromete po Rijeci dubrovačkoj, kao prošle godine? Nekako su mi prošla ona vremena kad sam slavila na Stradunu u dobrom društvu, sad su se ta društva raspala zbog obiteljskih obveza svih nas. A i da budem iskrena, svake godine mi je bila muka od gužve, petardi, prolivenog pića po odjeći i pokušaja da me nepoznati čestitari zažvale. 

A iako je tradicija da se na Staru godinu peče meso, moj je muž izrazio posve drugačiju želju: da pečemo pizzu. Sutra ručku kuham tjesteninu s umakom od rajčica, pa ću umaka napraviti više, tako da ga možemo po tijestu premazati. Nemam baš živaca da tijesto ovaj put napravim sama, pa će ga za mene napraviti pekara "Glavinić" . A uz sir, šunku i gljive, tradicionalne sastojke nadjeva, stavit ćemo i malo luka i kukuruza, kad se ispeče, savršeno je. Uz to malo Cole ili piva, i što čovjek može više tražiti? No, i meso ćemo ipak peći, ali za idući dan, tj. za Novu. Ili će se muž poigrati masterchefa, pa napraviti španjolske ptice. Ne vjerujem da ću ovaj put praviti francusku, ali dostajat će zelena salata i mladi luk, s tim da će moja mama pojesti salatu, ja luk, a muž će se suzdržati od zelenjave. 

Kolače ne smijem zaboraviti... Vjerojatno ću praviti čoko-koko, finu kombinaciju čokolade i kokosa, a i kolač od limuna, o kojem već duže vrijeme sanjarim, jer ga odavno nisam pravila ni jela. Danas sam obilazila dućane u potrazi za vanilin šećerom u prahu, za kojeg znam da ga je nekoć bilo za kupiti, ali sad ga više nema ni za lijeka, ni u Konzumu, ni u Pema ni u Tomyja. Lidl i Getro nisam obišla jer mi je predaleko. Kupila sam običan šećer u prahu i stavila ga u posudu s mahunom vanilije, a kad ga budem topila u limunovom soku možda ću dodati i kap vanilinog ekstrakta, ako vidim da treba. 

Prije nego odem odraditi svoje večernje obaveze, evo i linka na pjesmu koja mi je cijeli dan u glavi, pjevušim je od jutra: Mein Herr.

Božić nam je bio super, ubili smo se od hrane, kao i inače, pa sad malo pauziramo do Stare godine i novog prejedanja. A jučer smo, na Stjepandan, otišli do muževih. Marku smo poremetili ritam, nije se dovoljno naspavao, pa je bio nervozan i kenjkav, čak se i rasplakao kad mu se baka obratila. Njoj to nije ništa novo, i inače je se djeca boje i izbjegavaju je, ali dosad je sve bilo OK, normalno joj se osmjehivao i sve. Nije to pokazala, ali zasigurno joj je bilo krivo. I meni je, tj. bilo mi je žao što se žena razočarala. 

Žao mi je što sam propustila i dolazak mojih nećaka. Njima sam već odavno kupila poklone i spremila ih u ormar, a na Božić ih smjestila pod bor. Starijem sam kupila ono za što sam znala da će mu se jako svidjeti: knjigu s predlošcima za crtanje dinosaura. Em obožava dinosaure, em obožava crtati. Rekli su mi da se oduševio i da je odmah navalio crtati, pa mi je krivo što mu nisam vidjela lice kad je otvorio dar i shvatio što je. Mlađi je dobio neke klavijature, pa sad zlostavlja obitelj svojim skladbama. 

Svratili smo i kod muževih prijatelja. Uhvatili smo ih u malo nezgodnom momentu, završavali su s ručkom, pa smo malo pričekali dok su nam se mogli posvetiti. Njihova su djeca dobila zgodnu društvenu igru koju su odmah proučili, skužili i zaigrali. 

Kući smo donijeli mnoštvo poklona, ali uglavnom za Marka. Muževa tetka nam je uvalila 100 kn da djetetu nešto kupimo, pa sam se jutros malo opskrbila kašicama. S dohranom smo počeli 8.12., taman dan prije nego je navršio 5 mjeseci, mislila sam da baš neće htjeti jesti, ali sam se prevarila, malac je definitivno na tatu i mamu, voli papati. Naravno da su mu voćne kašice draže nego povrtne, ali i jedne i druge super jede. Za početak ću mu uzimati kupovne, a kad se malo uhoda, počet ću mu kuhati, imam nekoliko knjižica s receptima za kašice koje sam dobila od drugih mama čije bebe već naveliko papaju.

I za kraj, malo blagdanskog ugođaja iz našeg dnevnog boravka (neki ukrasi i staklene kuglice su stari i do 50 godina):

Prošli Badnjak nam je svima bio jadan, duh Božića gotovo nismo ni osjetili, nekoliko smo dana živjeli u strahu. Naime, prošle sam godine na Badnjak ujutro lagano prokrvarila pri kraju trećeg mjeseca trudnoće. Dr je savjetovao mirovanje, a na pregled sam otišla tri dana kasnije, da bi utvrdio da imam tzv. decidualni polip koji se javlja kod određenog postotka trudnica. Laknulo nam je. Polip bi tu i tamo pustio malo krvi, a nakon mjesec dana otišao je sam od sebe i otad je bio mir.

Danas slavimo Badnjak s našim malim sinčićem, koji će sutra imati točno pet i pol mjeseci i nekako smo baš svi zbog njega dobro raspoloženi i u iščekivanju kolendara koji će nam pred vratima zapjevati kolendu da ih pustimo unutra i počastimo. Sarme se krčkaju, meso se natiho peče, francuska se hladi u frižideru, svi kolači gotovi, sve po defaultu. Danas sam samo nakratko trknula do grada poslušati veliku kolendu i kupiti kruh, te na zelenoj placi malo salate, mladog luka i češnjaka, da se nađe.

Svim blogerima, a posebno onima koji me redovito prate, želim sretan i blagoslovljen Božić, da ga provedu u zdravlju, miru, blagostanju i ljubavi sa svojim obiteljima. 

Bura... I to ne bilo kakva, već orkanska. U mom kraju, u kanjonu Rijeke dubrovačke, povremeno je puhala takvom silinom da nam je otpuhala teški, mokri tepih do susjedovog vrta. Udari su bili i 127 km na sat. Popodne, kad je najjače puhala, morala sam otići vani nešto obaviti. I ostala sam duže vrijeme, slušajući kako vjetar huči u velikim, bujnim lovorikama. Bio mi je to nov zvuk, kao nešto ispuzalo iz horror filmova. I snimila sam prašinu koju je bura podigla hučeći niz rijeku.

Noćas nas je zadesilo nevrijeme kakvog već dugo nisam čula ni vidjela. Grmjelo je, sijevalo, padalo.... I moj muž i dijete su sve to prespavali. Pala je i velika tuča koja je sve zabijelila, u pet ujutro sam uspjela nekako navući muža da ustane i pogleda kako je vani sve bijelo, kao snijeg. Ustao je, pogledao, promrmljao nešto i vratio se u krevet. Da je tuča pala nekoliko dana kasnije, imali bismo bijeli Božić, iako od leda, a ne od snijega, mada je moja prijateljica komentirala da je bijeli Božić i kad padne stiropor. 

Kiša i grmljavina obilježili su čitav današnji dan, ali ipak ne u tolikoj mjeri kao sinoć. Danas sam morala do grada kupiti neke igračke nećacima za Božić, uzeti papire za produljenje porodiljnog dopusta, i naravno, kupiti kruh i još neke sitnice. Bojala sam se krenuti, da ne okisnem, ali na kraju, jedva da sam jednom ili dvaput nakratko otvorila kišobran.

I jučer smo jedva umakli kiši, za dlaku. Poslije ručka smo trebali otići do muževih, ali kako nam se u komunikaciji dogodio kratak spoj, malo smo se durili i tamo-amo, otišli malo kasnije, taman smo ušli u njihovu kuću i smjestili se kadli je počela kiša. Svekar često viđa unuka, jer dođe k nama, ali svekrva mi je boležljiva i rijetko izlazi, pa se trudim svako toliko dovesti Marka k njima. Srce mi je puno kad vidim kako se skupe oko njega, gledaju ga, komentiraju i uživaju. Svekrva inače nije osobito luda za djecom, ali ipak joj je Marko prvo unuče i raspekmezi se u sekundi, čim ga vidi. Opet ćemo k njima na Stjepandan, jer se po tradiciji na Božić baš i ne ide u skitnju.

Sutra počinje maraton pravljenja kolača i svega ostalog. Ujutro moram još po neke namirnice i možda po jelku i mahovinu, pa se usrdno nadam da neće padati kiša, da mi olakša. Božić mi je jedini blagdan za kojeg mi ne smeta što se naradim kao konjina, šutim i klipsam dok se na Badnjak navečer ne opustim i počnem uživati u pripremama za polnoćku i onda kasnije za napad na sarme i francusku salatu. 

Pozdrav do daljnjeg uz dvije fotografije od jutros. Nisam imala snage jutros u pet ići po fotić, obući se i izaći vani, a tad je led bio još netaknut, ovo je snimljen oko sedam, kad je već raznešen.